Želela sam da pišem o Nekrunisanom Kralju alias Kafedžiji (NKaK) i Zamamnoj Pjevačici (ZP) međutim nisam još uvek u stanju. Ceo vikend sam provela plačući u jastuk zbog tužnog epiloga njihove ljubavne priče. Stoga ću pisati o daleko lakšoj temi koja skoro uopšte ne privlači ili vrlo retko privlači pažnju naših medija, a to je multikulturalnost. Osim, naravno, kada se na severu ili jugu zemlje desi nešto toliko loše da predstavlja senzaciju. Ili kada je u pitanju Parada ponosa. Mada se ni tada tema multikulturalnosti ne može meriti sa NKaK i ZP.
Multikulturalnost je postala toliko "in" da se u našem jeziku izrodila reč "kulturalnost" koja je nedostajala da označi nijansu između kulture i kulturološkog. Međutim, niko je ne koristi. Ja ću pokušati da je upotrebim u ovom kratkom tekstu o multikulturalnosti. Zagovaranje i promovisanje multikulturalnosti i tolerancije na sve i svašta postalo je prilično unosan biznis, kao i mnoge druge slične "seksi" teme. Ono što mi upada u oči je da dobar deo zagovornika i promotera (velika čast izuzecima) ima lično iskustvo u multikulturalnosti na osnovu konferencijskog i kongresnog turizma koji vrlo često upražnjavaju na račun raznoraznih fondacija i međunarodnih donatorskih organizacija. Tokom poseta drugim delovima sveta, a zarad učešća u konferencijama i seminarima, oni imaju jedinstvenu priliku da razmene iskustva sa raznolikim istomišljenicima. Pitam se da li bi bili dovoljno multikulturalni ukoliko bi živeli daleko, daleko od svog "kruga dvojke". Daleko u svakom smislu.
Mislim da bi promoteri i zagovornici trebalo da izađu iz svoje zone udobnosti i da odu na par godina u neku potpuno različitu kulturu. Negde gde se na pitanja nikada ne dobijaju direktni i konkretni odgovori, gde žene nemaju skoro nikakva prava, gde je odnos prema poslu daleko ležerniji nego kod nas (ako ste mislili da ne može opuštenije, može), gde ne može da se baca toalet papir tamo gde ga mi bacamo već u kantu za đubre. Kada bi se svakodnevno susretali sa potpuno različitim navikama, šablonima komunikacije i običajima, imali bi mnogo jasniju sliku o kulturalnim raznolikostima. Da ne pominjem da bi sebe mnogo bolje upoznali.
Postoji nekoliko nivoa multikulturalnosti. Prvi nivo - želim im sve najbolje sve dok su daleko od mene. Drugi i najčešći - prihvatam sve raznolikosti koje pripadaju mojoj kulturi. Treći - prihvatam raznolikosti koje pripadaju svim kulturama, tradicijama, religijama, itd. Četvrti (verujte mi postoji) - toliko sam tolerantan/-na da ne primećujem kulturalne razlike. Ko uspe da pređe sa drugog na treći nivo, postigao je ogroman uspeh. Loša vest za sve nas je da se sa četvrti vid multikulturalnosti teško stiče, čovek se sa tim rađa.
Najljubaznije molim po koji komentar na sajtu bloga. Ovo se posebno odnosi na one koji su živeli ili žive u drugoj kulturi.
P.S. Obećavam da će sledeći put tema biti NKaK i ZP.
Multikulturalnost je postala toliko "in" da se u našem jeziku izrodila reč "kulturalnost" koja je nedostajala da označi nijansu između kulture i kulturološkog. Međutim, niko je ne koristi. Ja ću pokušati da je upotrebim u ovom kratkom tekstu o multikulturalnosti. Zagovaranje i promovisanje multikulturalnosti i tolerancije na sve i svašta postalo je prilično unosan biznis, kao i mnoge druge slične "seksi" teme. Ono što mi upada u oči je da dobar deo zagovornika i promotera (velika čast izuzecima) ima lično iskustvo u multikulturalnosti na osnovu konferencijskog i kongresnog turizma koji vrlo često upražnjavaju na račun raznoraznih fondacija i međunarodnih donatorskih organizacija. Tokom poseta drugim delovima sveta, a zarad učešća u konferencijama i seminarima, oni imaju jedinstvenu priliku da razmene iskustva sa raznolikim istomišljenicima. Pitam se da li bi bili dovoljno multikulturalni ukoliko bi živeli daleko, daleko od svog "kruga dvojke". Daleko u svakom smislu.
Mislim da bi promoteri i zagovornici trebalo da izađu iz svoje zone udobnosti i da odu na par godina u neku potpuno različitu kulturu. Negde gde se na pitanja nikada ne dobijaju direktni i konkretni odgovori, gde žene nemaju skoro nikakva prava, gde je odnos prema poslu daleko ležerniji nego kod nas (ako ste mislili da ne može opuštenije, može), gde ne može da se baca toalet papir tamo gde ga mi bacamo već u kantu za đubre. Kada bi se svakodnevno susretali sa potpuno različitim navikama, šablonima komunikacije i običajima, imali bi mnogo jasniju sliku o kulturalnim raznolikostima. Da ne pominjem da bi sebe mnogo bolje upoznali.
Postoji nekoliko nivoa multikulturalnosti. Prvi nivo - želim im sve najbolje sve dok su daleko od mene. Drugi i najčešći - prihvatam sve raznolikosti koje pripadaju mojoj kulturi. Treći - prihvatam raznolikosti koje pripadaju svim kulturama, tradicijama, religijama, itd. Četvrti (verujte mi postoji) - toliko sam tolerantan/-na da ne primećujem kulturalne razlike. Ko uspe da pređe sa drugog na treći nivo, postigao je ogroman uspeh. Loša vest za sve nas je da se sa četvrti vid multikulturalnosti teško stiče, čovek se sa tim rađa.
Najljubaznije molim po koji komentar na sajtu bloga. Ovo se posebno odnosi na one koji su živeli ili žive u drugoj kulturi.
P.S. Obećavam da će sledeći put tema biti NKaK i ZP.
Posto si me licno prozvala, evo da ostavim kratak komentar. Setila sam se na temu multikulturalnosti (diplomu da dobijes samo ako uspes da izgovoris tu rec!) nekih ljudi koje sam upoznala u Italiji; muz Marokanac, zena Filipinka, ili muz Italijan, zena Kineskinja- on ne zna kineski, ona ne zna italijanski nego pricaju na engleskom pa im se dete obraca po potrebi na jednom od tri jezika, ili muz Nemac, zena Engleskinja pa izrodise decu u Italiji... Mozda bi ti ljudi mogli da dodaju nesto zaista pametno na ovu temu. Ja nemam ali mogu da ti dam recept za kus kus na senegalski nacin ;)
ОдговориИзбришиHe he, ni ne sluteci sam se opredelila za preseljenje u samo jednu zemlju gde bih izlozena ne jednoj stranoj vec mnogim kulturama i zahvalna sam na tom sticaju okolnosti.
ОдговориИзбришиPrva faza je bila sok: ni slutila nisam kakvog sve sveta ima, kako se oblace, ponasaju, kako zive, sta jedu...
Druga faza je bila sok: kada sam shvatila koliko sam bila istrenirana da je samo ono sto je meni znano ispravno/lepo i da je sve ostalo bez veze.
Treca faza je bilo prihvatanje i ucenje, ali ne i odobravanje bas svih aspekata. Mnoooogo ucenja i to veoma korisnog.
Slazem se sa tobom da bi svakom koristilo takvo neko iskustvo. Jedino sto mislim (posto sam ja jedna veoma prakticna osoba), s obzirom da je mnogima gotovo neizvodivo da otputuju u stranu zemlju tim povodom, moze da se pocne i od raznih krajeva u nasoj nam malenoj zelji. Kada odem u 'svoje selo' ili u obliznje mu gradove nagledam se multikuturalnosti onoliko! Pa i tamo sam svasta naucila i jos uvek ucim.
Secam se kako sam u toj dalekoj zemlji upoznala neke sunarodnike, pa cak i Beogradjane, za koje sam se iskreno pitala sa koje su planete stigli. Bila sam pod jakim utiskom toga da od detinjstva svoje drustvo biramo prema slicnostima i zajednickim sklonostima i potpuno ignorisemo one sa kojima nismo na istoj talasnoj duzini (osim ako nismo u konfliktu sa njima).
Tako da se multikuturalnost moze naci i po komsiluku, samo ko zeli da gleda.
Najveca tekovina ovog iskustva je sto mi strano nije vise odbojno niti zastrasujuce i to je ono sto bi svi trebalo da nauce.