среда, 7. мај 2014.

Posvećeno običnim mamama

Drage moje, da li vam, kao i meni, idu na živce reklame koje daju potpuno izobličenu sliku svakodnevnog života? U poslednje vreme sam nekoliko puta na TV-u naletela na jednu od reklama za Ariel deterdžent. Scena je sledeća: Srećni, nasmejani, odmorni mama i tata, obučeni u sportsku eleganciju, sede u svojoj suncem okupanoj dnevnoj sobi - mama ležerno na kauču, a divni tatica na podu. U sceni učestvuju i tri bebe. Mislim da je jedan komad kod mame, drugi kod tate - ili u toku reklame mama daje tati komada jedan, a jos jedan komad gamiže po podu. Dakle, ljudi imaju troje dece - preciznije trojke. Oni presrećni, bebice guguču i smeju se, kuća blista. Ma sve kao na filmu. Uopšte nije bitno šta izgovaraju i šta reklamiraju. Niko, ama baš niko me ne može ubediti da ljudi, a posebno mame koje imaju trojke mogu da budu tako ozarene i opuštene. Osim, naravno, onih ispred (a ne iza) kojih maršira četa dadilja, kućnih pomoćnica, baba i ostalih "štaka" pomoću kojih te uspešne mame preživljavaju u svom blistavom izdanju.


Da vratimo film malo unazad. Ne znam kako je bilo vama u trudnoći ili trudnoćama, ali ja sam se vrlo često pitala koji je debil smislio da se trudnoća naziva BLAGOSLOVENIM stanjem. Znate šta je za mene blagosloveno stanje? Kada vitka i preplanula ležim na kasnom popodnevnom suncu na nekoj egzotičnoj plaži i smišljam šta ću to veče da obučem dok čekam da mi moje voljeno biće donese koktel u kori od ananasa. To je blaženstvo. Stanje naduvenosti i zadržavanja vode u telu, a istovremeno nemogućnost zadržavanja "vode" na javnom mestu, padanje u san na poslu ili konstantna nesanica - kako kod koje blagoslovene dame, bezuspešni pokušaji da se veže pertla preko stomaka, nestrpljenje "kad će već jednom da mi bude lakše?" i još mnogo toga se nikako ne može nazvati blaženstvom. Doduše, možda je i to lakše od onoga što sledi.

A slede neprospavane noći, a ponekad i godine; povraćka i kaka nafilovane jedna preko druge; mastitis; mlohava celulitična masa sa strijama; odbijanje mleka; grčevi i prvi, drugi, treći i ostali zubići; pa onda prohodavanje u kombinaciji sa tantrumima, odvikavanje od pelena... Ma zašto uopšte da nabrajam? Mnoge od vas znaju to bolje od mene jer ste ponovile isti projekat više puta. Svaka čast našim muškarcima koji nam pomažu, ali nijedan od njih ne zna šta znači negirati sebe i privremeno izgubiti sopstveni identitet, ne stići u WC na vreme da bi se detetu/deci zadovoljile potrebe, osećati se sama samcata na svetu, pogledati se u ogledalo i pitati se "Ko je ova žena? A bila je tako privlačna..."

Svakako da ima mama koje tri dana posle porođaja izgledaju kao foto-modeli i koje su uvek kao sa reklame za Ariel. Mama koje njišu svoja zanosna tela na štiklama od 10cm dok u rukama nose bebicu obučenu u Ralph Lauren Baby kolekciju od glavice do petice. Mama kojima već u sali za porođaj zategnu stomake i dopumpaju silikon. Mama koje ne viđaju svoju decu pa i ne mogu da budu zarozane i flekave. Najveći njihov problem je što one nikada neće znati kako je to kada jedna obična mama konačno izroni iz pelena i besanih noći, ode kod frizera, kupi novu haljinu koja odgovara njenim novim gabaritima (čak i kada se smrša, forma se promeni), našminka se i ode sa svojim malim anđelom među ljude. I onda se mali anđeo zaleti sa drugog kraja prostorije ili parkića i snažno zagrli mamine noge ostavljajući čokoladne fleke po novoj haljini. Te savršene plastične mame nikada neće znati da nas obične mame u stvari baš briga za isflekanu haljinu jer se nijedna haljina ne može meriti da čoko-zagrljajem.

четвртак, 13. март 2014.

90's Greatest Hits


Zašto mi u poslednje vreme sve u ovom gradu ima ukus, miris i izgled devedesetih? Devedesete nikada u suštini nisu nestale, jer ova zemlja nije mnogo napredovala od tada, ali su se barem njihovi simboli privremeno zavukli u mišje rupe. Opet mi ulice izgledaju prašnjavo i blatnjavo. Pločice na šetalištima su ispucale i podlokane. Fasade se urušavaju kada dune jači vetar. Automobili se propinju i divljaju. Silikonske sise šetaju na plastičnim štikletinama ruku pod ruku sa nabildovanim tetoviranim mišićima u uskim polu-sintetičkim majicama. Informacije ulaze u glave kroz oči i uši ali besciljno lutaju telima u bezuspešnim pokušajima da pronađu mozgove potomaka onih koji su vedrili i oblačili devedesetih. Ponovo oni sa dozvolama za ubijanje gaze svojim džipovima ljude i decu i bivaju pušteni iz pritvora iz nepoznatih i neobjašnjivih razloga.

Posle godina najezde japijevskih skakavaca u uzanim pantalonicama i sapetim sakojčićima, došlo je vreme onih koji su devedesetih proganjali sve što je bilo moderno i prozapadnjački orijentisano, onih koji su po Balkanu divljali u težnji da satru sve što je drugačije i što pripada nekoj drugoj veri, onih čije su vrednosti bile silikonske sise i guzica uvažene supruge masovnog ubice. Sada su se isti ti preobukli u demokratiju i evropske integracije, u borbu protiv korupcije i kriminala, u dobrosusedske odnose sa onima koji su bili i ostali drugačiji. Čak nam dovode te "drugačije" da grade moj rodni grad na vodi. Nekada su ih tukli i proterivali, a sada se ljube sa njima i nazivaju ih braćom. I, kao i uvek, nas niko ništa ne pita.

Devedesetih se barem znalo ko su "oni", a ko smo mi. Mi smo bili pametni i kreativni, demonstrirali, lupali u šerpe i kontejnere, imali mašte, volje i snage da se izborimo sa onima koji su sada legitimni lideri ove zemlje. Prošlo je premalo vremena da bismo opet skupili snagu da se bunimo protiv prikrivenog ludila i psihopatskih lidera. Retki su ljudi koji mogu dva ili vise puta u zivotu da budu puni volje i poleta da iz korena promene stvari oko sebe. Uostalom, kako da se bunimo protiv silikonske demokratije i nabildovanih evropskih integracija. "Šta u tome ima loše?", pitali bi nas Evropa i Amerika. A i oni su odlikaši. Devedesetih su naše sadašnje lidere držali na crnim listama i listama zabrane ulaska na njihove teritorije, a sada ih hvale na sva usta. Ko je, bre, tu lud?

A što se tiče mog rodnog grada na vodi, neće ga niko od nas videti. Iz dva razloga. Ili nikada neće biti napravljen, ili će biti opasan zidinama od 3 metra da običan svet, takozvani Beograđani i njihovi gosti, ne bi mogli da uđu i da ometaju srpsku i belosvetsku elitu u kockanju, kurvanju i opijanju. Samo se nadam da će silikonske sise i tetovirani, nabildovani mišići naći unosne, poštene poslove unutar zidina i da više neće bahato šetati mojim rodnim gradom. 

среда, 19. фебруар 2014.

Bezvezni ljudi

Sigurna sam da u delovima današnjeg sveta koji plivaju u moralnoj kaljugi i gliboderu postoje dve vrste ljudi: bezvezni i vezni.  U tim delovima sveta ljudi se rađaju kao jedni ili kao drugi i teško prelaze iz jedne vrste u drugu. Pošto su bezveznost i veznost moralne kategorije, nije moguće pretvoriti se iz bezveznog u vezno i obrnuto. Bezveznim ljudima u svakodnevnom životu nije nimalo lako.

Oni kao da nikoga ne poznaju. U stvari, često poznaju mnogo ljudi ali o njima razmišljaju kao o ljudskim bićima, a ne kao o sredstvu pomoću kojeg mogu da dođu do željenog cilja. Oni nikako ne mogu, ne žele i ne znaju da unovče svoja poznanstva i prijateljstva. Oni ne poznaju nikoga u ministarstvima, u opštinama, na šalterima, u bolnicama, u bankama, u policiji, u školama i na fakultetima, po sudovima, po firmama i na ostalim ključnim mestima. Njima čak ni teta Mica sa Bajlonija ne donosi jaja od koka koje su kljucale po bunjištu. Jaja kupuju na prvoj tezgi na koju naiđu.

Kao što kupuju jaja na pijaci, tako rade i sve drugo u životu. Pokušavaju da dođu do informacija redovnim putem, popunjavaju formulare, čekaju u redovima, plaćaju sve što treba i što ne treba, javljaju se na oglase za posao, polažu prijemne ispite i rade sve ono što je u normalnom svetu normalno i svakodnevno. Rađaju se i umiru po redu, a ne preko reda i ispod tezge. Vrlo često ni rođeni roditelji ne nalaze za shodno da im pričuvaju decu jer smatraju da bezveznim ljudima to nije uopšte potrebno. Oni se snalaze čak i bez veze sa svojim sopstvenim roditeljima.

Za razliku od bezveznih ljudi, vezni ljudi na svakom mestu u okolnostima moralne kaljuge imaju strateški raspoređene poznanike, prijatelje, rođake, kumove i ostala sredstva pomoću kojih žive svoje vezne živote i bez kojih bi sigurno prestali da dišu i da se kreću. Oni se i u vrtiće upisuju preko veze, škole i fakultete završavaju na volšebne načine. zapošljavaju sebe i svoje najbliže u najmutnijim trenucima u istoriji kaljuge, stiču stanove i kuće pomoću svojih magičnih moći. I konačno kada dođe vreme da krepaju, nađu sebi grob preko veze. Ne plate ga, nego ga dobiju za džabe. Vezni ljudi su u stanju da iz malog mozga iskopaju drugare iz osnovne škole kojima vrlo često ni ime ne pamte i da ih lociraju na ključnim mestima u društvenoj, partijskoj i poslovnoj kaljugi.

Život veznih ljudi je objektivno lakši od života bezveznih ljudi. Oni su materijalno bogatiji, a duhovno daleko siromašniji od onih bezveznih. Oni su vezani i stalno nekome nešto duguju. Stalno se okreću preko ramena u strahu da će ugledati utvare svojih poznanika i nazovi prijatelja. Strepe od zvona telefona zbog mogućnosti da ih pozovu plemenske poglavice i drugovi i da im traže ponešto zauzvrat. U njihovim glavama su pohranjeni softveri sa gomilom podataka koje nikada nigde ne bi smeli da zabeleže. Od podataka o njihovim vezama, mesečnih, kvartalnih i godišnjih obračuna nominalne vrednosti tih veza vrlo često im pucaju glave. Oni su vezani na sve moguće načine.

Jedina prednost bezveznih ljudi je u tome što su potpuno slobodni. Slobodni da misle, da osećaju, da govore i da se kreću po sopstvenoj želji i volji. Njihov život jeste teži, materijalno su siromašniji, ali je to njihovo, uslovno rečeno, materijalno siromaštvo potpuno stabilno zato što ne zavisi ni od koga. Oni vezni kad-tad od velikog bogatstva padnu na vrlo niske grane. Ako ne oni, onda njihova vezna deca. Kada se svedu svi računi, zaista ne znam kome je bolje. Znam samo da vezni ljudi sasvim lepo žive u moralnoj kaljugi. Oni bezvezni lepo žive negde drugde.


четвртак, 23. јануар 2014.

Prave srpske vrednosti

Dobar dan! Ako ste mislili da sam ostala bez teksta, odnosno zanemela, varate se. Nije me bilo iz dva razloga. Prvo, spremala sam ispite na mojim poslediplomskim domaćičkim studijama. Drugo, i daleko važnije od prvog, ništa me nije dovoljno inspirisalo da bih imala šta da kažem. Bilo je tu svega i svačega. Pohapsili smo sve drogoljube, uključujući i Darka. Dobili smo Nobelovu nagradu za mir, zajedno sa glavnokomandujućim OVK-a i kontesom. Nismo dali Srbijagasu pare da isplati plate. Dobili smo novog/starog predsednika DS-a, partije bez cilja i svrhe postojanja. Užicu smo obezbedili čistu vodu iz Čajetine, što je rešeno po kratkom postupku. Nije baš jasno da li će ta čista voda stići u ovom veku, ali to za naredne izbore ionako nije bitno. Joj, zabole me glava od postizanja i dostignuća u proteklih mesec-dva. E da. Bio je i Deda Mraz iako više ni sneg neće da nas zadesi, a kamoli nešto bolje.

Međutim, jutros oko šestice kada sam čitala vesti na tabloidnom Blic portalu, doživela sam proviđenje. Da sam katolkinja, ukazala bi mi se Gospa u sred Beograda. Umesto Gospe, ukazao mi se Velimir. Jeste, u šest ujutru niko drugi do Velimir. Jedna moja prijateljica me je prosvetila da je Samanta Fox, zvana Fuksa, posle nastupa u Čačku 2010. godine, koji je citiram "bio jedan od najboljih koncerata u [njenoj blistavoj] karijeri" (pevala je, ako niste znali, u milanskoj Skali, Pariskoj operi i u Metropolitenu), izjavila da "ako postane majka zadravog dečaka da će mu sigurno dati ime Čačak ili Velimir Fox". Bilo da je ovo trač ili istina, spektakularno je. Velimir rocks!

Da se vratim na moje proviđenje. Dugo se već pitam koje su osnovne vrednosti u Srba. Pošto se na domaćičkim studijama bavim, između ostalog, pitanjima takozvanih političkih vrednosti, kao što su poštovanje ljudskih prava, demokratija, vladavina zakona, itd., pokušavam već skoro pet godina da dokučim kojih se vrednosti to Srbi pridržavaju, šta poštuju, šta im je, uslovno rečeno, sveto. U šta to ne sme niko da dira? Često pitam studente kada držim seminare i predavanja iz domaćinstva, koje su to srpske vrednosti u današnje vreme. Niko ne zna da odgovori. Nekada su te vrednosti bile bratstvo i jedinstvo. Nametnute vrednosti, dakako, ali ih je većina poštovala i imala sa čime da se identifikuje.

Današnje srpske vrednosti su sažete u nekoliko ključnih rečenica koje je Velimir izrekao u intervjuu za Blic. Intervju je fascinantan, prosto ne znam šta bih pre izdvojila. Ne znam da li u štampanom izdanju ima još. Ja bih još!!! Velimir je odgovarao na pitanja o vikendicama uz Savu koje su bespravno podigli naši čelnici, u ovom slučaju predsednik. Kaže da tamo ima mnogo nelegalnih vikendica i da "ne možemo tendenciozno krenuti" na gore pomenutog. Kaže Velimir još mnogo toga, ali vrh je njegov odgovor na pitanje o tome da je predsednik, koji treba da bude primer građanima, bespravno gradio. Velimir veli: "On tada nije bio predsednik. Gradio je znatno ranije."

Znate koji je naš osnovni problem? To što 80% srpske populacije razmišlja upravo na ovaj način. I, shodno tome, poštuje ove vrednosti. Kažem, "ove" jer ne znam kako da ih nazovem. Tako nam je kako nam je zbog toga što smo ovakvi kakvi smo. Živeo Velimir i svi zdravi dečaci klonirani po ovoj mitskoj i mitičnoj ličnosti! VELIMIR ROCKS!!!