Pritajila sam se, nigde ne izlazim, ne otvaram vrata putnicima-namernicima, ne javljam se na telefone. Kažu novine i televizija: HAPSE! Hapse sve redom. Ne pitaju za zdravlje. Kažu da je konačno došao trenutak istorijskog obračuna sa svim kancerogenim elementima našeg društva. (Nisu rekli baš ovim rečima, to su moje poetske slobode.) Možda ću ovaj tekst ipak da objavim kroz jedno mesec dana kada se konačno usudim da izađem iz kuće. A možda me ipak uhapse jer sam sedamdeset i neke na plaži u Mimicama kod Omiša maznula lopaticu za pesak jednoj devojcici. U osnovnoj školi sam pevala u horu ali sam uglavnom pevala na playback, odnosno samo sam otvarala usta. Mrzelo me da pevam pionirske pesmice o Titu. Onda sam u srednjoj školi prepisivala i naveliko bežala sa časova. A dok sam radila, pre nego što sam evoluirala u VKV domaćicu, nekoliko puta sam javila na posao da mi nije dobro, a u stvari nisam mogla da ustanem iz kreveta zbog tzv. noćnog "zaglavljivanja". Sigurno sam počinila još koju kriminalnu radnju, ali ne moram baš sve odmah da priznam. To ću uraditi na poligrafu.
Ono u šta sam sigurna je da moju učiteljicu iz osnovne škole (to je ona od 1. do 4. razreda, za slučaj da ste zaboravili) neće uhapsiti zbog toga što mi je u duhu komunističko-samoupravne ideologije oduzela jednu fenomenalnu svesku koju mi je tata doneo iz inostranstva. Takvu svesku tada niko nije imao. I sada mi se stegne srce kada se setim te crvene sveske. Zbog toga što je bila crvena, što je imala debele korice, što je imala 200 stranica i što još uvek ni reč nisam napisala u njoj, učiteljica mi je oduzela uz tekst: "Konfiskujem ovu svesku u ime odeljenske zajednice. Od danas je ovo sveska naše odeljenske zajednice." Prasica jedna samoupravna! (U daljem tekstu ću objasniti zašto je neće uhapsiti.)
Da se vratim na ove što će danas i u narednim danima biti pohapšeni. Oni će lepo da odsede u toplim bajbokanama po mesec dana. Taman fino, neće morati da se smucaju i ćoškare po snegu i hladnoći. Ješće kuvanu hranu što inače nije slučaj jer su tako fini likovi da im ni mame više ne kuvaju. Verovatno će dobiti i specijalnu garderobu za tu priliku. I sve ćemo to lepo mi da platimo. Onda će da ih puste - kud koji, mili i dragi moji. Da li zaista mislite da će uspeti sve da ih procesuiraju, da ne kažem na lepom srpskom "hendluju", i odrede im kazne? Ne, ne, ne. Taj film nećemo da gledamo. A zašto? Zato što je ovo predizborna kampanja i zato što kod nas postoji korupcija.
Svima nam je poznato da u predizbornim kampanjama ljudi svašta obećavaju. To se ne događa samo kod nas. Na to smo već navikli. A navikli smo i na korupciju koja nije endemska, kako kažu, nego je genetska. Pod genetskom korupcijom podrazumevam emotivnu korupciju mnogo više nego materijalnu. Naše rodbinske, prijateljske, kolegijalne i ostale veze su tako jake da niko i ništa ne može da ih raskine. Ove veze idu mnogo šire od rodbinskih i prijateljskih odnosa. Znate moju teta-Micu sa Bajlonija što mi donosi jaja i piliće za dete. Divna, poštena žena. Moj mesar je duša od čoveka. Uvek mi ostavi najbolje parče junetine. A tek poštar. Evo pre neki dan mi je pomogao da unesem cipelarnik koji mi je proizvođač dostavio samo do ulaza u zgradu. A tek komšije, pa trafikant, pa apotekarka. Sve divni ljudi bez kojih bih teško preživela. Za familiju, prijatelje i sve te divne ljude bih sve učinila. E tako isto i oni što hapse.
Dok ti uhapšenici budu uhapšeni, na njihove ulične i ostale strateške pozicije doći će sitni džeparoši, prevaranti i ostali wannabe veliki šmekeri da popune upražnjena radna mesta. Sistem jednostavno ne funkcioniše bez njih. A uhapšenici će posle godišnjeg odmora da postanu sitni srpski bizmismeni, pa onda krupni srpski bizmismeni, pa tajkuni. To se zove smena generacija.
Ipak ću da objavim ovaj tekst. Onda odoh pod krevet, ako neko dobronameran pita za mene. Ali nemojte da kažete onim strašnim čikama da sam ukrala lopaticu za pesak sedamdeset i neke.
Ono u šta sam sigurna je da moju učiteljicu iz osnovne škole (to je ona od 1. do 4. razreda, za slučaj da ste zaboravili) neće uhapsiti zbog toga što mi je u duhu komunističko-samoupravne ideologije oduzela jednu fenomenalnu svesku koju mi je tata doneo iz inostranstva. Takvu svesku tada niko nije imao. I sada mi se stegne srce kada se setim te crvene sveske. Zbog toga što je bila crvena, što je imala debele korice, što je imala 200 stranica i što još uvek ni reč nisam napisala u njoj, učiteljica mi je oduzela uz tekst: "Konfiskujem ovu svesku u ime odeljenske zajednice. Od danas je ovo sveska naše odeljenske zajednice." Prasica jedna samoupravna! (U daljem tekstu ću objasniti zašto je neće uhapsiti.)
Da se vratim na ove što će danas i u narednim danima biti pohapšeni. Oni će lepo da odsede u toplim bajbokanama po mesec dana. Taman fino, neće morati da se smucaju i ćoškare po snegu i hladnoći. Ješće kuvanu hranu što inače nije slučaj jer su tako fini likovi da im ni mame više ne kuvaju. Verovatno će dobiti i specijalnu garderobu za tu priliku. I sve ćemo to lepo mi da platimo. Onda će da ih puste - kud koji, mili i dragi moji. Da li zaista mislite da će uspeti sve da ih procesuiraju, da ne kažem na lepom srpskom "hendluju", i odrede im kazne? Ne, ne, ne. Taj film nećemo da gledamo. A zašto? Zato što je ovo predizborna kampanja i zato što kod nas postoji korupcija.
Svima nam je poznato da u predizbornim kampanjama ljudi svašta obećavaju. To se ne događa samo kod nas. Na to smo već navikli. A navikli smo i na korupciju koja nije endemska, kako kažu, nego je genetska. Pod genetskom korupcijom podrazumevam emotivnu korupciju mnogo više nego materijalnu. Naše rodbinske, prijateljske, kolegijalne i ostale veze su tako jake da niko i ništa ne može da ih raskine. Ove veze idu mnogo šire od rodbinskih i prijateljskih odnosa. Znate moju teta-Micu sa Bajlonija što mi donosi jaja i piliće za dete. Divna, poštena žena. Moj mesar je duša od čoveka. Uvek mi ostavi najbolje parče junetine. A tek poštar. Evo pre neki dan mi je pomogao da unesem cipelarnik koji mi je proizvođač dostavio samo do ulaza u zgradu. A tek komšije, pa trafikant, pa apotekarka. Sve divni ljudi bez kojih bih teško preživela. Za familiju, prijatelje i sve te divne ljude bih sve učinila. E tako isto i oni što hapse.
Dok ti uhapšenici budu uhapšeni, na njihove ulične i ostale strateške pozicije doći će sitni džeparoši, prevaranti i ostali wannabe veliki šmekeri da popune upražnjena radna mesta. Sistem jednostavno ne funkcioniše bez njih. A uhapšenici će posle godišnjeg odmora da postanu sitni srpski bizmismeni, pa onda krupni srpski bizmismeni, pa tajkuni. To se zove smena generacija.
Ipak ću da objavim ovaj tekst. Onda odoh pod krevet, ako neko dobronameran pita za mene. Ali nemojte da kažete onim strašnim čikama da sam ukrala lopaticu za pesak sedamdeset i neke.
